Dugo sam razmišljao o tome zašto je Hristos pozivao: „Ljubite neprijatelje svoje“. Mnogo stotina godina su njegovi sledbenici pokušavali da ovu zapovest izvršavaju bukvalno te je fizičko nesuprotstavljanje zlu i neprijateljima na kraju dovodilo do samouništenja ili ka još većoj mržnji. A zatim mi je postalo jasno da Hristove zapovesti ne treba bukvalno shvatati i primenjivati na fizičkom planu, zato što one nisu upućene telu već duši. Neprijatelj našeg tela je onaj koji nam ga unizi i pozledi. Ali čovek nije telo niti je duh. Čovek je prvenstveno duša. Dakle, najveći neprijatelj će za nas biti onaj koji nam povredi dušu, unizi je i nanese joj bol.
Najmučniji bol se javlja kada gubimo ono što nam predstavlja najveću sreću i radost, a najveću sreću nam pruža voljena osoba. Zato je naš najveći neprijatelj voljena i draga osoba, jer nam upravo ona može naneti najjači bol. Taj bol nas primorava da shvatimo kako i najsvetija ljudska osećanja mogu biti uništena, to jest da su ranjiva i da nisu večna. Taj bol nas gura u zagrljaj večnosti, vraća nas Bogu, vraća izgubljeno jedinstvo s Njim. Kada prihvatamo bol koji nam dolazi od voljene osobe ali joj opraštamo, to nam omogućava da smanjimo zavisnost od ljudske sreće, od požude i naslade. Ukoliko, pak, ne možemo da sačuvamo ljubav prema bliskoj osobi i da joj oprostimo, znači da je izgubljeno zadovoljstvo za nas važnije od ljubavi.
Umeće da osećamo neprekidnu ljubav i jedinstvo s drugima na Božanskom nivou omogućava nam da prođemo sva iskušenja i da svoju dušu održimo živom i zdravom.
S.N. Lazarev: Iskustva preživljavanja
Нема коментара:
Постави коментар