Empatija

 

Često čujemo da bi ljudi trebali vise biti empatični, više suosjećati s drugim ljudima.  No, zapitajte se da li je to stvarno tako? 

Često vidim vrlo empatične ljude. Ljude koji jako osjećaju patnju oko sebe i sudjeluju u njoj. Njihov život je ispunjnen patnjom i kaosom. Nemogu pomoći svima koji pate, ma koliko jako se trudili.  To njihovo suosjećanje patnju ne smanjuje, nego ju povečava. Sada pate i oni i ljudi čije patnje su oni svijesti.  Njihovo suosjećanje hrani i validira  patnju drugih ljudi.  Ne smanjuje patnju, nego samo hrani ego jednih i drugih. Empata se osjeća jako vrijednim i dobrim zato sto preuzima tuđu patnju.  Onaj koji pati osjeća da je u redu sto pati, jer eto postoje ljudi koji osjećaju i dijele njihovu patnju.  I jedni i drugi se vrte u začaranom krugu u kojem se ništa ne mjenja. Onda empate to još podjele s prijateljicama : “Jesi li primijetila kako ona pati. Strašno , strašno. I ja to isto osjećam. Tko je kriv za to?”  I tako se patnja sve vise uvečava.  

Uglavnom , pravo suosjećanje malo ljudi razumije i prakticira.  Želite li pomoći drugome morate promjeniti perspektivu i pristup.  Terebate biti svijesni svog savršenog i čistog bića koje nikada ne pati. Trebate biti svijesni tog savršenog bića kod osobe koja pati. Svijesni iluzije patnje koja je kao neki veo, neka nečistoća koja pokriva njenu savršenu dušu.  Ego ju je stvorio i ona će nestati nakon nekog vremena, kao i svaka iluzija , kao i svaki ego.  Naravno, ne možete to reci osobi koja pati jer ona to u tom stanju ne može razumjeti, ali osjetiti će vašu svijesnost i ljubav koja struji prema njezinoj duši. Osjetiti će da ju vi vidite drugačije od  drugih, da ju vidite onakvu kakva je stvarno na svojem Izvoru …… i tu iscjeljenje postaje moguće. 

Nedavno sam čuo jednu jako zanimljivu priču o istraživaču iz Eruope koji je proučavao jedno pleme u Amazonskoj prašumi.  Živio je s njima u prašumi i sakupljao informacije o njihovom životu i običajima. 

Jednog dana išli su kroz prašumu i slučajno su prodrmali jedno šuplje drvo iz kojeg je izletio roj stršljenova i izbo jednog od domorodaca po glavi. To su zbilja opaki stršljeni. Dovoljan je jedan ili dva uboda da ubije čovjeka, a taj domorodac ih je dobio desetak.  Kad su to vidjeli ostali domordci su se počeli smijati ko ludi.  Istraživač se je uspaničario i počeo vikati na njih: “Što se smijete , moramo potražiti doktora, čovjek će umrijeti” 

Oni su mu rekli da ne paničari , da ne viče i da se smije sa njima.  Izbodeni čovjek je bio u jakim bolovima, ali nije mogao izdržati da se i on ne smije sa njima.  I tako su smijali iduća dva, tri sata.  Malo pomalo izbodenom čovjeku je bilo sve bolje i bolje.  Uskoro je mogao nastaviti hodati i vratiti se u selo.  

U selu je vrač objasnio istraživaču: “Ti si mislio da smo mi bezosjećajni primitivci koji se smiju čovjeku koji je u životnoj opasnosti.  Ne nismo.  Najbliži liječnik je udaljen 5 dana hoda, a bolnica još puno dalje.  Nikakav lijek niste imali sa sobom. Jedini lijek koji ste imali je bio smijeh i on mu je pomogao.  Suosjećanje i panika bi ga ubili.”

Preuzeto od Krishnananda Parageet