U onom delu brdovite Srbije odakle pogled puca daleko, puno zelenih dolina protkano rečicama i potocima raširila se malena varoš. Tu su se sve više naseljavale turske porodice . Kao većina i ova je imala veliko imanje. Prednje i zadnje dvorište, prednje prostorije i donje. Visoke ograde da u avliju ne može spolja da se vidi. Puno je čeljadi tu živilo.
~ Hasan Beg ~
Tim delom zemlje je upravljao Hasan Beg. Bogat i moćan. Imao ogromnu kuću ko palatu i velike posede. Jednom prilikom kada je sa svojim slugama na konjima negde išao iz daljine je video to imanje sa druge strane. Mogao je da vidi zadnje dvorište, igru dece i to mu se mnogo dopalo pa je kasnije znao na konju da se popne na taj breg i u hladu hrasta posmatra decu.
Jedno čeljade mu posebno omile. Ona je zračila nekom milinom, iskrila nekom radošću, onako bezbrižna i nevina razgalila mu je dušu i on odluči te je ukrade. Otrgnu je iz njenog doma i dovede u svoju palatu. Ona tek stasali devojčurak.
Nikad je nije ni dotakao. Bila mu je kao nadahnuće i mezimica. Uživao je da posmatra njene nežne pokrete, sluša njen smeh i uživa u njenom iskričavom sjaju. Voleo je kada se ispruži na divanu i zapali nargilu da se ona sklupča uz njegove noge. Tada bi joj on čitao iz starih knjiga i objašnjavao šta tu piše.
O njemu niko nije znao mnogo. Ni odakle je došao, ni kako je živeo pre. U palati je živeo sam a o svemu je brinula jedna seoska porodica i mnogobrojne sluge. Oni su samo načuli da je Beg u jednoj noći izgubio sve. Nisu znali koga je sve imao od porodice i kuda su krenuli svi ali te noći dok su pod šatrama spavali neko ih je pobio sve. Sam Beg je jedva vidljivo hramljao na levu nogu a pod desnim uhom se video kratak i dubok zarez neke kamije. Bio je ćutljiv, uvek namršten. Niko nije mogao da proceni da li je star ili samo tako staro izgleda zbog svog turobnog lica. Nije tražio mnogo. Znao je bez reči da ode i mesecima niko ništa o njemu ne bi čuo i sasvim iznenada u najvećoj tišini se vraćao. Sada je više vremena provodio kući. Spustio bi po koji dukat u grubu seljačku ruku sa rečima da su sukna previše gruba za njeno nežno i krhko telo tražeći samo svilu i kadifu za nju. Naložio je da joj u postelju meću uvek svežu lavandu i da za pokrivače odaberu najfinija krzna.
Kada se čulo da je u njihov kraj pristigao neki naočit momak koji je obišao sveta pozva ga kod sebe i dogovorio sa njim da njegovu mezimicu nauči računu , čitanju i pisanju. Godinu dana taj mladić je svaki dan dolazio kod nje. Ona mu je pričala o svojoj porodici. Braći i sestrama i često plakala za njima. On je njoj pričao o svojim putovanjima i raznim čudima koje je video i doživeo. Zbližili su se čak i previše.
Hasan Beg ih je jednom zatekao u zagrljaju. Momka su izbacili na ulicu a na nju je izlio sav svoj bes. Tukao je sve dok nije ostao bez snage. Izgazio jedan neubrani cvet. Rikao je poput ranjenog lava i ridao iz sve snage. Tu se kraj njenog izubijanog tela danima opijao i niko nije smeo da uđe u njegove odaje. Kada je prvi put napustio palatu sluge su krišom pokupile njeno telo. Čudno, bila je i dalje živa. U najvećoj tajnosti su je vratili njenoj porodici a bega kasnije slagali da su je psima bacili.
Njena porodica je primila nazad ali otac je naredio da je smeste u najudaljeniji sobičak u avliji. Ženama je bilo dopušteno da je okupaju, da joj rane vidaju, da je hrane i poje ali svima je bilo zabranjeno da ikada sa njom reč prozbore. Posebno je njenoj majci zabranio da ide kod nje. Za to vreme onaj naočiti mladić je na osnovu njenih priča pokušavao da nađe njenu porodicu. Trebalo mu je više od osam meseci dok nije pronašao njenog oca. Pao je pred njim na kolena. Molio za oprost. Nije znao za njihove običaje i vaspitanje. Plakao, udarao glavom u pod. Cepao odeću sa sebe. Preklinjao da mu je daju za ženu. Da je učini časnom i poštenom, da će je odvesti daleko odatle. Otac na kraju pristade ali pod uslovom da primi islamsku veru i da se svaki dan moli Alahu da mu oprosti grehe. Mladić pristade i prođe još osam meseci dok je veru primio i naučio sve što treba iz svetih knjiga i tek tada je prvi put pustiše kod nje ne. Ona je samo kao da je bez života ležala. Duša pritisnuta bolom i strašnim osećajem krivice i srama polako je isticala iz nje. Danima je držao u naručju i njihao poput malog deteta. Danima je umivao svojim suzama i pritiskao na svoje srce ali ona ni glasa od sebe nije davala. Samo je prazni pogled lutao negde u daljinu. Jednog dana je mladić tako glasno zajaukao i preklinjao Boga za pomoć da ga je i njezin otac čuo u svojim odajama. Srce mu je zdrhtalo. Obuzela ga neka jeza. Pitao se da to možda sve ipak nije njegova greška i da je vreme za iskupljenje.
~ Otac ~
Bio je otprilike njenih godina kada mu je otac umro. Nije ništa osetio tog dana kada je čuo za njegovu smrt, pa ni danas ne zna od čega je umro. Bio mu je prvi sin ali nikada nije imao neki odnos sa ocem. Kao da ga nije ni primećivao. Aga je uvek bio besan, bučan i svadljiv. Jednom rečju surov. Svi su ga se u kući plašili, izbegavali i zvali ga Crni Aga. Kasnije je čuo od majke da joj je on, njen sin bio garancija da će ostati u domu, da je neće izbaciti iz kuće. Pre njega je rodila tri kćeri i Agina majka je već tražila od sina da dovede mlađu ženu koja će mu rađati sinove. Sva sreća pa je ipak ona rodila prvog sina. Otac je posle imao još dve žene i mnogo dece ali mu majka nikada nije davala da se igra sa njihovom decom. Ni svoje sestre nije viđao. Na njih niko nije obraćao pažnju dok jednom majkina mama nije došla sa pričom da bi od njih mogla da ima koristi ako ih dobro uda. Tada je majka naložila da joj dovode ćerke ali je brzo odustala od toga i sve prepustila nekoj ženi koja ih je učila kako da budu smerne i poslušne ali da kosu i telo mažu posebnim uljima od čijih će mirisa postati omiljene muževima. Tačno je znala kada da ih vodi u centralni hamam da bi ih ošacovale buduće svekrve. To je sve brzo dalo očekivane rezultate. Sestre su se udale i otišle tako da je ostao sam sa majkom u trenutku kada je otac umro. Seća se da su pet dana stričevi bili zatvoreni u jednoj odaji i većali o njihovim posedima. Prisustvovala je i očeva majka tako što je sedela iza jednog paravana. Sve očeve žene su sedele u nekoj pomoćnoj prostoriji odakle su tek ponešto mogle da čuju. Njemu niko ništa nije govorio. Samo se jednog dana pojavila majkina služavka Savka koja je tu za njega bila oduvek i rekla da će mu pomoći oko pakovanja stvari i da se sele. Sutradan rano su napustili kuću. Čak mu nije ni bilo žao jer tu kao da nikada nije ni pripadao. Uhvatio je Savku za ruku i u najvećoj tišini se popeo u zaprežna kola i seo iza majke. Savka nije ispuštala njegovu ruku. Posebno se obradovao kada je na kraju drugih zaprežnih kola pretovarenih stvarima video svog omiljenog konja privezanog za kola i njihovog konjušara kako ide peške kraj njega. Bila je već duboka noć kada su stigli u varoš i na ovo svoje imanje. Taj deo svog detinjstva je voleo. Odaje nisu bile tako raskošne i nije morao uvek da pazi da nešto ne obori ili polomi. Mogao je da juri iz sobe u sobu i da jaše svog zamišljenog konjića po prostranoj avliji. Kasnije ga konjušar obučavao kako da jaše konja i nije prošlo dugo a već je jurio u divljem galopu do hrasta na bregu. To mu je bilo omiljeno mesto. Penjao bi se na vrh i zaštićen krošnjom po ceo dan je posmatrao udaljene predele i magično nebo. Maštao o svemu, ali ipak je najviše voleo kada majka ode negde na desetak dana pa ga onda Savka odvodi u selo kod svoje mnogobrojne familije. Kako je sa Savkom inače oduvek pričao samo na srpskom lako se sa svima sporazumevao. To je bila bučna i srdačna familija. Tu je mogao u nedogled da se igra sa drugim dečacima i niko ga nije grdio što se uvaljao u blato ili poderao čakšire. Tu se u tom selu sve zajednički radilo a kada se posao završi kreće pesma i igra. Posle više godina tako je video svoju buduću ženu. Bila je rumena od rada . Brisala ruke o kecelju ali uvek nasmejana. Voleo je njen smeh. Poverio se Savki ali mu je ona objasnila da nema šanse da je njeni roditelji daju za njega. Maštao je puno o njoj i njenom osmehu. Kada je primetio da mu uzvaća stidljivim pogledom i da se sve češće sreću ohrabrio se i pitao bi li pošla za njega. Samo je stidno klimnula glavom i zažarenih obraza pobegla. Seća se kako je sa nestrpljenjem iščekivao da majka opet ode i on sa Savkom otputuje u selo. Devojka mu je potvrdila da je otac nikada neće dati pa su se dogovorili da zajedno pobegnu. Sakrila se u zaprežna kola kada je zorom sa Savkom napuštao selo. Njihovoj sreći nije bilo kraja. Tako su počeli da žive zajedno. Kada se majka vratila i čula šta se desilo ništa nije rekla. Kao da je se sve to nije ni ticalo. Jedino što je zahtevala je da devojka primi islam, promeni ime i da se oblači kako dolikuje turskoj poštenoj ženi. Tako je i bilo. Prošlost više niko nije spominjao. Bila je i dalje nasmejana ali opet kao da je neko sivilo palo preko njenog lica. Nikad se nije žalila ali znao je da joj mnogo nedostaju njeni. U naredne četiri godine izrodila je tri sina, tri junaka. Opet je bilo bučno u kući. Savka je pomagala oko podizanja dečaka kao što je onomad njega gledala. Vidno je ostarela. Majka je retko izlazila iz svojih odaja i jedno jutro se samo nije probudila. Osećao se čudno tih dana jer mu majka ni na koji način nije nedostajala i ako je čitav svoj život sa njom živeo. Nešto posle sahrane kod njih se pojavila ženina mlađa sestra. Molila je za pomoć. Otac je pretio da će je izbaciti iz kuće ako se ne uda za nekog starca iz drugog sela. Sva uplakana mu je pričala o sirotom ali vrednom mladom abadžiji kojeg je iskreno volela. Tada joj je rekao da je njegov dom i njihov dom, da su oboje dobrodošli. Znao je koliko će to njegovoj ženi značiti. Nije se prevario. Od kada je u donjoj avliji počela da živi njena mala sestra opet je počela da se smeje zvonko kao da kristal puca. Zajedno su joj odabrali ime kada je prešla u islam i venčali ih po njihovim običajima. Kada mu je žena zanela po četvrti put stalno je pevala. Ona i sestra su sve zajedno radile. Bila su to lepa vremena i lep život. Svi su zanemeli od čuda kada se rodila malena devojčica vatreno crvene kose i očiju plavih kao nebo. Zbog tog plamena nazvao je Alevler ali nikada nije prestao da joj se čudi. Njena sestra je rodila blizance i avlija se polako napunila dečijom cikom i grajom. Trudio se da bude strog ali mu je srce pevalo od radosti. Kada je peto dete bilo na putu posustala je stara Savka. Pozvala ga k’sebi i molila ga za oprost jer bez oproštaja neće moći da ispusti svoju jadnu dušu. Seća se koliko je bio zbunjen jer je Savka bila čitav njegov život i sve je o njoj znao. Njena ispovest ga je šokirala ali i mnogo toga objasnila.
Ispričala mu je da ju je njegova majka bukvalno iz blata izvadila. Bila joj je tek desetak godina i ostala je siroče. Upala je u blato nedaleko od spaljene kuće u kojoj su svi izgoreli. Njegova majka je izvukla iz blata i povela sa sobom. Zato joj je bila odana i verna do groba. Patila zajedno sa njom što ne uspeva da rodi muško dete i niko nije bio srećniji od nje kada se dečak ipak rodio. Ali zadesila ih zla kob. Još je bio sisanče kada su ga ukočenog i hladnog našli u krevetu. Šok je bio strašan a strah od Crnog Age još veći. Sva sreća pa je on bio odsutan. Savka se setila da je od seljaka čula da u brdima iznad sela u nekoj slamnatoj kući živi neka sirotinja. Zadnji put je čula da su dobili sina i svi su se pitali čime će ga hraniti kada su i onako siroti bili. Savka je predložila da ode do njih i ponudi im bogatu nagradu za sina. Njegova majka je odmah pristala.
Pod okriljem noći Savka se iskrala i krenula put sela. Tek se razdanjivalo kada je naišla na nekakvu krčmu. Imala je sreće te čula dva momka šta pričaju. Videla je da imaju konje i oružje i shvatila da će ih uz dobru plaću nagovoriti da oni odu po bebu. Tako je i bilo. Nisu mnogo pitali. Bilo je im je bitno samo da kesica sa dukatima zvecka u njihovim rukama. Do podneva je nestrpljivo čekala njihov povratak i kakav će odgovor dobiti, ali oni su se sve sa bebom vratili. Tutnuli su joj zamotuljak u naručje i tražili da im da novac za onu ženu. Prvo je odmotala zamotuljak i tada je prvi put videla njega, zdravu mušku bebu približno istog uzrasta kao preminuli agin sin. Tada je znala da će im plan uspeti. Dala je sve dukate koje je imala kod sebe, prigrlila ga i odnela njegovoj novoj majci.
Tek posle godinu dana Savka je prvi put otišla u svoje selo i čula priču kako su oni sirotani jednog dana izgoreli u svojoj kući. Niko nije spominjao ona dva pijanca i bebu. Čitav život je pekla spoznaja da su zbog nje trajno ugašena dva života. Zaklela se sebi da svoju decu nikada neće rađati a da se od njega neće odvajati. Sada na umoru tražila mu je oprost. Bio je nem i zapanjen. Poživela je još tri dana taman koliko je njemu trebalo da shvati zašto nikada nije svoju porodicu doživeo kao svoju i bio kao stranac među tuđinima. Oprostio joj. Naravno da joj je oprostio jer je ona bila čitav njegov život tu uz njega, gotovo da je disala njegovim plućima. Oprostio joj je ali nikada nikome tu priču iz prošlosti nije ispričao. Pre nego što je izdahnula odvezao je u njeno selo da ispusti dušu na mestu gde su oboje bili bezbrižni i srećni. Želeo je da mu baš takva ostane u sećanju. Žalio je samo što nije znala da mu kaže imena njegove prave majke i oca da ih napomene u svojim molitvama.
Na neki neobičan način ta tajna o njemu mu je donela neku novu tihu radost koja mu je grejala dušu. Kao da je sa novim očima posmatrao život, a tek kada su mu u jednoj dubokoj noći pokazali njegovo peto dete, njegovu devojčicu ostao je začaran. U onoj tmini gotovo je zblještala belina kože malenog bića. Gotovo je obasjala sobu svojom belinom. Podigao je u naručje i rekao joj da sija poput zvezde Danice . Prineo je prozoru i u mrkloj noći pokazao joj sjajnu zvezdu na nebu. Tada joj dade ime Danica jer ona svojim sjajem isteruje mrak.
Iz razmišljanja ga je trgao još jedan jauk iz zadnjeg dvorišta. Prestravio se kada je shvatio da će se njegova zvezda možda trajno ugasiti. Zaboravio je na gordost i kao bez glave utrčao kod svoje kćeri. Kad je video u kako je jadnom stanju bila srce mu je iskočilo u usta. Poslao je odmah po njenu majku koja je i sama sve ove mesece venula od tuge. Došlo mu je sve da počupa sa sebe. Kako je mogao da bude toliko glup i da dopusti ovoliku nesreću? Činilo mu se da se sam Crni Aga navratio u njihovu kuću.
~ Danica ~
Danica je obnevidela od tuge. Velikom brzinom su joj se kroz misli smenjivale slike čas razigrane braće i igara, čas majke koja peva dok mesi i razvači kore dok ona sedi šćućurena ispred ognja, čas Babo kako na svom konju projaha kroz avliju. Uvek je bio strog ali pravedan. Nikad prek. Znao je da je uzme u naručje i kao da joj preti dok ga vuče za brke. Opet mama koja u donjem dvorištu hrani živinu a pilići trčkaraju za njom. Njena majka je sa svim životinjama volela da priča. Tepala im i milovala ih. I ona sama je poput pileta uvek išla za njom. Volela je da bude u njenoj blizini. Majka je uvek širila toplinu oko sebe, a tek miris. Ruke su joj mirisale kiselkasto po siru ali ipak se neki slatkasti miris uvek širio oko nje. Nana Savka joj je govorila da to miriše duša njene majke. Miris majke. O kako joj je nedostajao taj miris dok je bila u palati onog ćudljivog starca.
Taj snažan čovek je istovremeno plašio i fascinirao. Odisao je takvom snagom. Bio je tako moćan. Velik i strašan. Njoj nikada ništa nije nažao učinio. Odzvanjalo joj glavi da su za nju samo svila i kadifa. Znao je da joj čita iz nekih starih knjiga na nekom čudnom jeziku. Ništa ga nije razumela ali joj se bar neko obraćao. U tim trenucima je bar neko sa njom pričao. Porodica joj je bolno nedostajala. Svuda je pokušavala da oseti miris svoje majke ali ga nigde nije nalazila.
A onda je dobila učitelja. Dolazio je svaki dan. U početku nije oči podizala sa poda ali je vremenom u njemu našla pažljivog i dobrog prijatelja. Tešio je dok je plakala za svojim domom. Vremenom joj je postao sve na svetu. Jedino svetlo u njenom mraku.
A onda joj je i on otet i zaista je mrak pao. Gušila se u tom teškom mraku. Kao da je iz daljine mogla da čuje neke glasove ali mrak je osvajao sve više. Osećala se tako krivom. Stidela se sebe. Osuđivala samu sebe i sve više tonula u beznađe i mrak..... Sasvim neočekivano je osetila poznati miris. Mislila je da joj se priviđa, da je sasvim izvesno potpuno poludela. Međutim miris je i dalje bio tu. Osećala ga je sve jače. Počela je halapljivo da ga udiše. Pa to je bio miris njene majke! Nije mogla da veruje. Miris majke. O kako je samo želela svoju majku. Počela je da se grči i plače. Suze su joj palile već sasušene oči. Pekle su strašno. Kao da su joj suze nakvasile presahlo grlo i po prvi put je počela da vrišti od bola i zaziva svoju majku.
Mislila je da sanja kada je čula njen glas. Od suza nije mogla da je vidi ali taj njen miris je mogao da bude samo njen. Majka je tu. Miris majke je osnaživao, dozivao i terao mrak. Trebalo joj je mnogo vremena da poveruje da je sve to stvarnost.
~ Ka večnosti ~
Za to vreme svi prisutni u odaji su se radovali svakoj njenoj suzi i kriku, jer živa je. Vraćao se život u nju. Prošlo je još mnogo vremena dok zvezda Danica nije povratila svoj iskričav sjaj. Sada je uz svog babu i majku mogla da pokloni srce voljenom čoveku, mladiću koji se ni jednog trenutka više nije odvajao od nje. Posle obreda venčanja organizovana je njihova selidba. Već se po stoti put sa svima izljubila i pozdravila . Kola samo što nisu krenula kada je babo pritrčao i zazvao je imenom:
’’ Danice šćeri oprosti jednom budalastom starcu. Sve sam pogrešno uradio. A i ti sine Gvozdene Pećirski oprosti. Zaboravi na sve zavete koje si mi dao. Vrati se Rodu svom. Seti se ko si. A ti šćeri nemoj zaboraviti da ti se majka zove Zora, a ja sam je naopako naterao da ime promeni. Kada stignete u svoj novi Dom venčajte se kako Bog zapoveda i sačuvajte Rod svoj. Umnožite se koliko i zvezda na Nebu ima. Sada sa srećom putujte.’’
Dugo je ostao da gleda za zapregom koja mu odnose njegovu zvezdu u neki novi svet. Nije morao da se okrene da bi video svoju Zoru. Već je znao da se osmehuje dok suze niz obraze teku. Nije doživeo ali zna da se dugo pripovedalo o jednom od njegovih unuka misionaru koji je po celom svetu toliko dobra učinio, a i unuka mu je bila heroina. Sa ponosom je nosila ime svoje bake. Bila je jedna izuzetna žena koja je činila prava čuda a i mnoge knjige ispisala za pomen budućim naraštajima.
Množi se svetli Rode moj. Množi se . Neka te bude kao sjajnih zvezda roj na Nebeskom svodu tom.