Bruno Grening je pravio kuglice od staniola i davao ih ljudima da ih nose sa sobom, i one su uticale na njihovo iscelenje. To nije ništa čudno ako znamo da je sve sazdano od etra, da je sve energija. U stvari u pitanju je oblik vode. Voda prenosi informacije....
Bruno je bio mlad kada mu je otac poslat na front. Već tada je znao da materiji može preneti energiju. Pred očev odlazak u rat dao mu je pismo, sa molbom da ga stalno nosi uz sebe, čuva i tek kada se vrati kući otvori i pročita. Tako je i bilo. Otac se vratio živ ali kada je stigao kući otkrio je da u pismu od kog se nije odvajao nije ništa pisalo, ali ako je nevidljivo ne znači da ne postoji. Papir je Bruno napunio energijom i svojom molitvom Bogu. Tokom svog života , a i posle svojom duhovnom sveprisutnošću u ovoj ravni uvek se trudio da nauči ljude da predaju energiju. Svi je imamo, pa od nje smo sazdani, samo treba da postanemo toga svesni.
Zato je i vrlo logično da njegove fotografije pomažu. Predavač je prvo slikama predao energiju , pa ih dao meni. Zalepila sam ih na tri mesta 25.4 ubeđena da neće izdržati ni dva sata , ali 29.4 su i dalje bile na svom mestu. Sećam se da sam tokom kuvanja ručka samo pomislila da kada mi se odlepi ta što stoji iznad lakta, zalepiću je ispod , i nije prošlo par minuta slika se odlepila. Bilo mi je to baš zabavno. Zalepila sam je ispod lakta, ali narednog dana ustala sam bez slika na sebi. Sećam se koliko sam se tog 30.4 trudila da ponovo zalepim slike na telo ali nije bilo šanse. Ubrzo bi se odlepile i pale. Mislila sam da mi je koža možda i dalje mokra od kupanja, pa probala mnogo kasnije i nije mi uspelo. Bukvalno kako sam ih lepila, tako su se i odlepljivalje.
Za prvi maj odlučim da ih ne nosim sa sobom da ih ne bi izgubila i padne mi na pamet da onu tubu sa gelom koju mi je prepisala doktorka, koju sam preskupo platila a uopšte nije imala nikakvog efekta, spustim na najveću sliku, i preko stavim dve manje, i onako usput kažem Bruni : 'daj molim te ovaj beskorisni gel učini lekovitim i delotvornim'. Provela sam divan dan i tek uveče pred spavanje setila se gela. Namažem dobro svoju levu ruku, lakat, rame, plećku i ubacim se u krevet. Joj majko moja kako su me sastavili bolovi. Pa ja nisam znala šta ću od sebe. Stvarno je bilo strašno. Pokušavala sam da se umirim disanjem, nidrama, slušanjem muzike.... šta je dalje bilo ne znam, ali probudila sam se tek u podne sledećeg dana. Pa neka neko kaže da je to samo sugestija, tripovi. Možete zvati kako hoćete, nije mi bitno ko u šta veruje. Ja sam znala da sam dobila pomoć i bila zahvalna Bogu i Bruni.
Sutradan sam shvatila da mnogo lakše hodam i da me boli samo ramena kost i to ona tačka kroz koju su me zračili. Kada sam u decembru 2021.g i januaru 2022.g išla na zračenje na VMA zračili su nekih 5 pozicija , ali tu tačku na ramenu sam baš mnogo loše osećala. Nekako mi je bio pogođen nerv koji je išao celom dužinom leve strane. Čak su mi se dva prsta na levoj nozi , srednji i do palca, skroz deformisala, tačnije potpuno su pala na levu stranu, potpuno horizontalno, tako da sam morala rukama da ih nameštam pre obuvanja, i jedva sam hodala. Kroz februar krenula pogoršanja sa levom nogom, a u martu mi stradalo koleno. To su bili strašni bolovi. Niko od terapeuta nije hteo da me primi jer sam onkološki pacijent. To je bio težak period. Lečila sam samu sebe. Tek posle par meseci jedan Saša me je primio na yumeiho i već je bilo lakše.
Kretanje je i dalje bio napor za mene, ali sam se radovala svakom poboljšanju. Mislim da prijatelji nisu mogli da shvate koliko nemam snage za družanje, da mi kretanje čini napor i da mogu da sedim samo u nekoj iskrivljenoj pozi. Svako od njih je želeo da mi učini pa su me prijateljice vodile na putovanja, majka u banje i more. Njihovo društvo i predivna priroda su zaista bili lekoviti, ali moje telo mi baš i nije davalo dobar osećaj. Trudila sam se. Brojala korake i radovala se što mogu sve više da pređem. Čovek mora da zaboravi šta je nekada mogao, da ne jadikuje što ne može, već da se raduje nekim svojim novim uspesima, kada je nešto nemoguće danas, sutradan postane moguće.
Mislim da mi je proleće 2024god vratilo osmeh, jer sam bila u boljoj kondiciji i kosa mi je porasla. Taman kada odahneš kreće novi ciklus. Bez pitanja i obaveštenja bivši suprug organizuje velike radove u našem stanu. Menja se stolarija i radi se spoljna fasada, deo stana se kreči. Sve ono što mi baš tada nije trebalo. Previše svega a moraš da budeš zahvalan što ti neko čini veliko delo. Pokušala sam da zadržim osmeh i zahvalnost. Najgrublji poslovi su se završili. Rano ujutro sin kreće na put koji je davno isplaniran i uplaćen , i ni manje ni više ulazi u poplavljeno kupatilo. Sećam se tog šoka. Smirivala ga rečima da sa srećom putuje i da samo o tome misli. Prvo sam ignorisala problem, a onda krenula potraga za vodoinstalaterom, i to vrlo neuspešna. Problem sa tim našim odvodom je to što je to izum mog bivšeg supruga i generalno niko neće time da se bakće. On je isto bio na putu, kao i komšije. Znala sam kako taj sklop izgleda jer sam se jedne godine našla u istoj situaciji i na kraju sam morala da zasučem rukave. Samo ovaj put je sve bilo teže zbog mojih fizičkih ograničenja, i još mi je sve bilo sa leve strane, a ja tu ruku više nisam mogla da skroz ispružim, pa mi je uz sve snalaženje trebalo 4 sata. Bila sam srećna što je apsolutno sve bilo gotovo kada se ćerka vratila iz škole, i ponosna na sebe što sam rešila problem. Ali veliki problem je nastao nešto kasnije kada su mi se ohladili mišići. Ni dalje ne znam šta se desilo. Da li mi je pukao taj misić, koji je presečen tokom operacije, i ušivan? Ili je pukla tetiva? Ko zna? Ja ne znam. Bolovi su bili nesnosni. Nisam uopšte mogla da se krećem. Bila sam u agoniji bolova. Ne znam samo šta je moja ćerka tih dana doživela samnom. Bila sam u potpunom delirijumu. Nisam znala ni ko sam ni gde se nalazim. Ni ne znam koliko je to stanje trajalo. Sećam se momenta kako me kroz san doziva osoba za koju sam se još u mladosti vezala dušom. Dozivao me i terao da se osvestim. Kasnije sam shvatila da je to zaista bio samo san, ali mi je pomogao da dođem sebi. Shvatim da i dalje ne mogu da ustanem. Bolovi su jaki ali uspevam da nađem pozu koja mi prija. Shvatam tada da niko od mojih prijatela nije u Beogradu. Pozovem hitnu pomoć i žena sa druge linije se strašno iznervirala i bukvalno je histerisala. Tada sam shvatila da ja samo mumlam, da se ni jedna rečenica ne razume jer mi je jezik bio izgrižen i potpuno otekao. Kasnije sam tek saznala da su mi jezik, usta i oko usta bili potpuno modri, gotovo crni. Kasnije u toku dana se setim drugarice koja je medicinska sestra. Njoj nisam morala da objašnjavam da sam na petom spratu i da u zgradi nemam lift. Već je dolazila da mi daje infuziju kada sam bila pri kraju sa hemioterapijama. Uspela je da organizuje koleginicu da dođe da mi da inekciju protiv bolova, i šta sve treba , a i ona je dolazila kad god je mogla. Posle dve nedelje sam već počela da se krećem. Oporavak je bio spor.
Krenula sam na terapije. Svašta sam otkrila u Beogradu i upoznala mnogo dobrih terapeuta i ljudi. Bila sam prezahvalna. Još jedna dobra stvar se desila. Tog meseca sam izgubila 14kg. Uvek mora da postoji i ta dobra strana. Dešavalo se da zapadam u neka čudna stanja svesti i tako sam jednom lepo čula glas koji mi kaže da sam doživela potpunu katarzu. Katarza. To je tak posebna priča. Uglavnom navikla sam se već da od tada samo ja osećam zemljotrese. Nije retko, ali sam već naučila da se ne čudim i ne komentarišem jer te potrese osećam samo ja. Zaklela bi se da se trosed, ili stolica, klupa ... na kojoj sedim protresla, i to ne malo.
Reiki mi je pomogao da shvatim da sam sva skamenjena od strahova. Nidre me uče da se opustim. Maseri i terapeuti me vratili u neku normalu. Naučila da živim sa bolovima i onda se razvila ta neuropatija u levoj ruci za koju je doktorka 10.aprila 2025.god rekla da je neizlečiva. Ali istog dana , pred posetu doktorki u moj život je ušao Bruno Grening, i u tom nevidljivom svetu smo već postali prijatelji. Od 10.aprila do sada 9.maja pre svega smanjio se bol. Sada me više noću ne budi bol. Ranije sam tokom ležanja morala da se podupirem sa pet, šest jastuka, i spavam polusedeći. Sada već mogu da ležim na jednom jastuku i samo jedan mali držim ispod ruke. U levoj ruci se i dalje sporadično pojavljuje peckanje. Trnci, mravci i bockanje igli su nestali. Lakat zna jače da zapeče ali prođe. Deo oko ožiljka je i dalje protrnut a posle dugog hodanja osetim tenziju i u samom ramenu. Regulisao se i metabolizam. Došla sam na ideju da zamolim Brunu da razgradi i ukloni moj mladež koji je na donjoj usni, jer sam na predavanju čula da je i to moguće. Vrlo sam radoznala kako će to ići.
Pomalo se vratila moja unutrašnja komunikacija, ali svakodnevno gde god pogledam vidim odgovore i stižu edukacije bilo kroz filmove, reklame, internet. Krenuli su snovi sa porukama, poznati brojevi koji se stalno ponavljaju ali i pera su stalno tu. Nema razloga da ne verujem u Brunu i višu svest koji mi pomažu da se vratim sebi. Zahvalna sam na svemu ♡
Нема коментара:
Постави коментар