Bol kao pokretač

 BOL KAO POKRETAČ …

Nekad mi prijatelji kažu: "Blago tebi, kako ti SLOBODNO živiš, i ja bih tako." Ali ne znaju da sam platio cijenu. Kao dijete sam prošao mnoge oblike bolesti — punktiranje kičme, meningitis ... problemi sa sinusima, nema što me nije dohvatilo. Stalno sam bio bolestan i to me potaknulo da od malih nogu započnem istraživanje …

Knjižničarka je jednom rekla mojoj majci: ''Ovo vaše dijete čita knjige za odrasle'' a ja sam imao glad za znanjem na koje me pokrenula patnja. Proučavao sam temu zdravlja, duhovnosti, smisla. Tražio sam odgovor: Zašto patimo? Što je uzrok?

Naučio sam da bolesti nisu slučajne. Sve ima svoj razlog. Najčešće je to emocija koju godinama potiskujemo. Šest do sedam godina treba potiskivati emocije da se razvije nešto što zovemo ''teška'' bolest. A mi to vrijeme nesvjesno hranimo destruktivan program u sebi.

Danas znam nešto sa velikom sigurnošću: rješenje uvijek postoji i nikad ne trebamo odustati od sebe. U čemu god da smo — tražimo znanje, svjetlo, ljubav - konstantno!

Svjetlosna bića nam pomažu, ali samo kad naučimo unutarnju lekciju (nenasilje). Glavno pitanje je: "Zašto mi se ovo događa?" Jesam li prekršio zakon prirode? Ili netko prije mene — roditelj, predak? Sve je to dio programa koji sada trebam iscijeliti.

Kad iskreno postavimo ta pitanja i spoznamo odgovor, događa se iscjeljenje. Pokajanje mora biti stvarno. Pokajanje i krivnja nije isto. Prvo ide iz duše a drugo iz ega. Pokajanje znači: ''Iskreno mi je žao za svaki oblik patnje koji bilo tko prošao, radi mene!'' Jer ako imamo dijete, koje svaki dan razbija stvari po kući, mi ne možemo sjediti skrštenih ruku. Moramo nešto poduzeti. Tako i svemir s nama postupa, kada narušavamo ZAKON LJUBAVI.

Zemlja je učilište. Svi naši zdravstveni problemi, financijski problemi, sve to ima korijen u suptilnom svijetu, u nesvjesnom. Emocije koje nismo otpustili, misli koje nismo osvijestili.

Veliki učitelji su rekli: znanje vam možemo prenijeti, ali vaš izazov će biti PRIMJENA. Svaki dan trebamo se iznova smiriti, predati. Jer ljudski um ne voli duboki mir. On je dio kolektivnog uma koji je dinamičan, nemiran, često mračan. A duša viče: "Smiri se. Vjeruj. Zbrinut ćeš biti."

Ta unutarnja borba — između uma i duše — je naš GLAVNI IZAZOV. I zato stalno govorimo: VRAČAM SE LJUBAVI U SEBI, VJERUJEM LJUBAVI U SEBI ... vjerujem iskreno! Svjetlost može potpuno intervenirati, kada smo potpuno naučili lekciju NENASILJA na svim nivoima. (''Idi i ne čini više!'') To je zakon!

Postoji DUHOVNA FORMA egzistencije koja ima uvid u sve naše živote, sve naše misli. Kad neka duša napreduje, njezin BOŽANSKI VODIČ može tražiti  EVOLUCIJSKO UBRZANJE, ako vidi da smo lekciju stvarno usvojili.

Cilj UNIVERZUMA nije da mi patimo već da naučimo ne povrjeđivati život. No da bi se to dogodilo, trebamo biti potpuno iskreni pred sobom i pred ŽIVOTOM (Bogom). Priznajem: nisam vidio, nisam osjećao, nisam razumio, nisam mogao bolje zbog neznanja koje je bilo u meni i promašio sam metu … I zato se dogodilo što se dogodilo. To je poniznost. I to je istinska snaga. Priznajem svoje propuste!

Kada odbacimo ZAKON LJUBAVI to je promašeni cilj. Cilj je ljubav. Kad promašimo, nastaje bol. A kad je bol konstantna, ona prelazi u bolest.

Ponekad je čovjek bolestan jer nosi teret prošlih života. To znanje je uskraćeno. U modernoj civilizaciji. Drevni manuskripti pričaju nam da smo živjeli i da živimo puno puta.

Tri su vrste karme: fiksna (npr. fizičke karakteristike s kojima se rodimo), posijana (koja tek sazrijeva), i trenutna (koja se stvara u ovom životu). Ako smo svjesni i predani u trenutku kad karma sazrijeva, ona se neće uhvatiti za nas. Ali ako nismo — manifestira se.

Zato nam stalno govore: Budite u svjetlu!  Budite u svjetlu!  Budite u svjetlu!  Duhovni rast traži konstantan trud. Svima je to teško. I ponekad se čini da nešto nećemo uspjeti, ali kad se iskreno predamo — pomoć dođe.

No, tu predaju nitko ne može napraviti umjesto nas. Možemo jedni druge hrabriti i  poticati, usmjeravati …. Ali do jedne granice. I tu dolazimo do duhovne zrelosti.

Svaki odnos sa višim svijetom je osoban. Onaj tko ga njeguje prima vodstvo, intuiciju, milost. To je cilj — razviti odnos sa BOŽANSKIM, do te mjere da znamo prepoznati poruku, kad dolazi, i djelovati.
Mentor nije osoba koji ima sve odgovore, nego onaj koji se povezuje sa Izvorom i dijeli taj proces sa onima koji žele čuti, koje to zanima (dok ih zanima). Život ima rješenje za sve situacije. Mi to često zaboravimo jer nas um, strah i okolina odvlače.

Zato konstantno podsjećamo: da se ništa ne događa slučajno. Sve nas vodi prema dubljoj svijesti. I ono što nam se danas čini kao velika patnja, sa nekog višeg nivoa može izgleda potpuno malo i beznačajno. Jer iz više perspektive — život je vječan.

Smrt je ovdje samo prelazak, ali nama se čini kao kraj. Zato primamo poticaje: Budimo spremni! Budimo svjesni! Njegujmo odnos sa duhovnim svijetom. Jer svi ćemo otići odavde, a kad se već mora važno je da odemo s osmijehom.

Stoga pamtimo: da nijedna muka nije uzaludna. Svaka nas vodi dublje — od one točke na kojoj smo trenutno, otvara nas za nove vidike i stvari koje nismo mogli drugačije naučiti. – Goran Banić